Sumnjam da će naša deca gajiti iste simpatije prema Indijancima kao mi nekada, uprkos knjigama Karla Maja koje će, nadam se, pročitati.
Mali su naši još za luk i strelu, mali za jahanje, ali kad smo ošišali brezu, shvatila sam da je pravo vreme za – vigvam! Odmah smo pozvali društvo.
Sekirom sam odstranila sitnež sa lepih, belih grana i skratila ih tako da budu približno iste veličine. Rad sekirom je propraćen usklicima.
Postavile smo uspravno četiri grane (sa tri je bilo vrlo nestabilno) i dečaci su omiljenim ašovčićem, uz našu pomoć, iskopali u zemlji četiri rupe za oslonac.
Prepevale smo “Haj-ho” iz Snežane i bodrile ih: “Haj-ho, haj-ho, na poso idemo! Mi radimo i gradimo, haj-ho, haj-ho!”
Crvenkapa je bila inspektor na terenu.
Gore smo grane uvezale čvrstim konopcem, pa zatim konstrukciju, u nedostatku bivolje kože, pokrile velikim afričkim stolnjakom.
I tada su se uselili prvi Indijanci. U početku su sedeli na prevrnutim saksijama…
a kasnije je razvijen prateći vigvamski program, made by Tate.
– Mama Maja

Facebook komentari
Ostavite komentar
Vaša email adresa nije vidljiva za javnost.
Obavezna polja *
Za sada nema komentara