Ne znam koliko puta mi se desilo za ove četiri godine da progutam suze dok ispraćam supruga na posao. Jer ostajem sama. Svi pričamo o tome kako deci pomoći da prevaziđu strah od razdvajanja, retko ko o tome kako pomoći novopečenoj majci ili majci koja sama čuva decu da uradi isto.
Mi smo u onoj grupi „srećnika“ koji su odlučili da decu ne prepuste sistemu čim prohodaju i da je za njih najbolje da ja ostanem kod kuće i vodim brigu o njima. Srećnici, jer nam finansijska situacija to dozvoljava. Uz puno odricanja, zatezanja kaiša i preračunavanja, ali dozvoljava.
Kako to izgleda u stvarnosti? Tata odlazi rano na posao i vraća se u večernjim satima. Kako bismo popunili rupe u budžetu, tata ima i drugi posao koji radi u pauzama ovog prvog, noću i vikendom. Ja sam kod kuće da se brinem o deci, o kući, da pravim planove, da svodim račune i da usmeravam prilive.
Zaštićena od korporativnog sitema, poslovnih zavrzlama i dugih radnih sati, zašto li sam, o, zašto, nezadovoljna i zabrinuta? Često o tome pričamo, moja drugarica, mama Maja i ja. Kažu nam da smo depresivne. Možda jesmo, okej, ali i tome postoji neki uzrok. U svakodnevnoj analizi svojih života i postupaka došle smo do zajedničkog zaključka. Najveći je problem u tome što smo usamljene.
Od ujutru kada se probudimo pored mirišljavih glavica, tokom celog dana jurcanja za njima u pokušaju da završimo sve obaveze i poslove koji čekaju (previše je bajkovito da smo baš potpuno nezaposlene, jel), pa do trenutka uspavljivanja, kada i onaj umorni tata zaspi pored dece taman kad je došlo pet minuta za nas, mi, mame, smo same.
A, pričamo i o tome šta nam pomaže. Evo nekoliko saveta kako da prebrodite krize.
Kako se vi borite sa usamljenošću? Koje su to aktivnosti koje vama pomažu da prebrodite težak dan?
Za sada nema komentara